Zahirijski mezheb

Zahirijski (arapski: ظاهري‎) mezheb ili az-zahirija (arapski: الظاهرية‎) škola je islamske jurisprudencije koju je osnovao Davud al-Zahiri u devetom vijeku,[1][2][3][4] a karakterizira je oslanjanje na vanjsko (zahir) značenje izraza Kurana i hadisa, kao i odbijanje analogijske dedukcije/zaključivanja (kijas). Nakon određenog uspjeha i pada na srednjem Istoku, zahirijska škola je doživjela procvat u halifatu Kordoba (Andaluzija, današnja Španija i Portugal), naročito pod vodstvom Ibn Hazma.

Neki analitičari opisuju zahirizam kao zasebnu školu islama,[5] dok je drugi navode kao petu školu misli (mezheb) sunitskog islama;[6][7][8] svejedno, ona ima značajan uticaj i prepoznavanje kod savremenih islamskih učenjaka (npr., članovi pokreta Ehli hadis identifikuju se zahirijskom školom).[9]

Reference

  1. Hallaq, Wael (2005). The Origins and Evolution of Islamic Law. Cambridge University Press. str. 124. ISBN 978-0-521-00580-7. 
  2. Mallat, Chibli (2007). Introduction to Middle Eastern Law. Oxford University Press. str. 113. ISBN 978-0-19-923049-5. 
  3. Gleave, Robert (2012). Islam and Literalism: Literal Meaning and Interpretation in Islamic Legal Theory. Edinburgh University Press. str. 150. ISBN 978-0-7486-3113-1. 
  4. Melchert, Christopher (1997). The Formation of the Sunni Schools of Law: 9th-10th Centuries C.E.. Brill. str. 178–197. Pristupljeno 2016-01-03. 
  5. Wiederhold, Lutz. "Legal–Religious Elite, Temporal Authority, and the Caliphate in Mamluk Society: Conclusions Drawn from the Examination of a “Zahiri Revolt” in Damascus in 1386." International Journal of Middle East Studies 31.2 (1999): 203-235.
  6. Kamali, Mohammad Hashim (2015). The Middle Path of Moderation in Islam: The Qur'anic Principle of Wasatiyyah. Oxford University Press. str. 63. ISBN 978-0-19-025145-1. 
  7. Picard, Michel; Madinier, Rémy (2011). The Politics of Religion in Indonesia: Syncretism, Orthodoxy, and Religious Contention in Java and Bali. Taylor & Francis. str. 100. ISBN 978-1-136-72639-2. 
  8. Hourani, Albert; Ruthven, Malise (2002). A History of the Arab Peoples. Harvard University Press. str. 190. ISBN 978-0-674-01017-8. 
  9. Brown, Daniel W. (1999). Rethinking Tradition in Modern Islamic Thought. Cambridge University Press. str. 32. ISBN 978-0-521-65394-7. »Ahl-i-Hadith [...] consciously identified themselves with Zahiri doctrine.« 
  • p
  • r
  • u
Islamski učenjaci zahirijske škole
Srednjovjekovni
  • Davud al-Zahiri (osnivač škole)
  • Abu al-Abas al-Nabati
  • Abdulah al-Kejsi
  • Abu Bakr ibn Sajid al-Nas
  • Abu Hajan al-Garnati
  • Al-Humejdi
  • Al-Kasab
  • Ibn Abi Asim
  • Ibn al-Mugalis
  • Ibn Dija al-Kalbi
  • Ibn Hazm
  • Ibn Hafif
  • Ibn Made
  • Ibn Tahir od Cezareje
  • Ishak ibn Ravejh
  • Muhamed bin Davud al-Zahiri
  • Mundir ibn Said al-Balutī
  • Niftavejh
  • Ruvejm
Savremeni
  • Abdulaziz al-Gumari
  • Abdulaziz al-Harbi
  • Abdulah al-Gumari
  • Abu Abdulrahman ibn Akil al-Zahiri
  • Abu Turab al-Zahiri
  • Ahmed al-Gumari
  • Ihsan Abas
  • Muhamed Abu Hubza
  • Muhamed Takijudin al-Hilali
  • Zubejr Ali Zai
  • Muhamed Nasirudin al-Albani
Učenjaci drugih sunitskih islamskih škola jurisprudencije
  • hanefijska
  • hanbelijska
  • malikijska
  • šafijska
Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • LCCN: sh85149549
  • GND: 4222249-7
  • BNF: cb135130905 (podaci)