The Philosophy of Composition

Filozofija kompozicije je esej koji je napisao Edgar Allan Poe (1809 - 1849), i koji razjašnjava teoriju načina na koji dobri pisci pišu, kada pišu dobra djela. Esej je prvi put objavljen u travanjskom izdanju "Grejemovog magazina" 1846. godine. U eseju Po zaključuje da su duljina, "jedinstvo dojma" i logičan metoda važni preduvjeti za dobro stvaranje. Također iznosi tvrdnju da "smrt ... prelijepe žene" je "nesumnjivo najpoeticniji tema na svijetu". Po koristi kompoziciju svog Gavran a kao primjer.

Sadržaj

Općenito, esej nas upoznaje s tri svoje teorije književnosti. Autor koristi svoju najpoznatiju pjesmu, Gavran , da ilustrira teoriju koja je suštinski kontrast npr. Kolridž ovoj tvrdnji o "spontanom stvaranju", kojom je objasnio svoju pjesmu Kublaj-kan . Poovo objašnjenje procesa pisanja je tako okrutno logično, međutim, neki kažu da je esej zamišljen kao satira ili podsmevanje.

Tri središnja elementa Poove "Filozofije kompozicije" su duljina, metoda i jedinstvo dojma.

Duljina

Po je vjerovao da bi sva djela trebali biti kratka, s izuzetkom novela. "Postoji", navodi on, "jasno određena granica ... za sva djela književne umjetnosti - granica jednog djelovanja." Posebno je istaknuo ovo "pravilo", ali također je zabilježio da kratka priča ima prednost nad novelom baš iz ovog razloga.

Metoda

Po je odbacio tvrdnju o umjetničkoj intuiciji i dokazivao da je pisanje metodsko i analitičko, a ne spontano. "Većina pisaca, osobito pjesnika", kaže on, "više voli svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali kada bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa, na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje - jednom riječju, na koturove i zupčanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i pod koji se otvara, na petlovo perje, rumenilo i umjetne kreme što u devedeset devet posto slučajeva sačinjava pozornicu. "

Jedinstvo dojma

Esej potvrđuje Poove uvjerenje da bi djelo trebalo biti napisano samo ako je autor već ranije odredio kako će se ono završiti i kakav će emocionalni utjecaj, ili "dojam" ostaviti, općepoznato kao "jedinstvo dojma." Kad je dojam već određen, autor bi trebalo odrediti sve druge stvari u vezi sa kompozicijom djela, uključujući ton, temu, mjesto, likove, zaplet i fabulu. U ovom slučaju, Po logično bira "smrt ... prelijepe žene" kao definitivno najviše pjesnički predmet na svijetu, i isto tako je izvan svake sumnje da je o takvom predmetu najpozvaniji da govori ožalošćeni ljubavnik. "Neki kritičari i analitičari Poovog života su često govorili da je Poeova obuzetost ovom temom uvjetovana čestim gubitkom žena u njegovom životu, uključujući njegovu majku Elizu Po kao i pomajku Francis Alan i, kasnije, suprugu Virginiju.

Gavran

U eseju Po prati logičan i postupan proces nastajanja, svoje pjesme, kao pokušaj "načini pjesmu koja bi u isto vrijeme zadovoljila ukuse i čitatelja i kritičara." On tvrdi da je razmotrio svaki aspekt pjesme. Na primjer, kaže da je namjerno načinio da večer bude burno i olujno, kako bi "natjerao" gavrana da potraži sklonište. Namjerno je izabrao blijedu mramornu bistu Palade kako bi napravio kontrast s crnim perjem ptice. Nijedan dio pjesme, tvrdi on, nije bio slučajan.

Čak i izraz "Nevemore", "Nikad više", je utemeljen na logici koja prati "jedinstvo efekta". Prizvuk samoglasnika u riječi, navodi on, ima dublje značenje od definicije same riječi.